Zamislite čekić. Čekić je namijenjen zakucavanju čavala. Za to je stvoren. Sad zamislite čekić koji se nikada ne koristi. On samo stoji u kutiji s alatom. Čekić se neće zabrinjavati.

Sada zamislite da taj isti čekić ima dušu, da je svjestan sebe. Dani prolaze, a čekić stoji u kutiji. Osjeća se neobično, ali ne zna zašto. Nešto mu nedostaje, ali ni sam ne zna što.

Jednog dana netko uzima čekić iz kutije s alatom i počinje njime lomiti granje za vatru. Čekić je oduševljen. Čekiću se jako sviđa što ga netko drži, koristi i udara njime po granju. Međutim, čekić ipak ostaje neispunjen. Zabavno je udarati granje, ali to nije dovoljno. Nešto mu još uvijek nedostaje.

Isto tako, uslijed udaraca po granju, čekić zadobiva i pokoju ogrebotinu na dršci. Lak se guli. Čekić je svjestan da to nije idealno, ali bolje i to nego ležati u kutiji.

U narednim danima čekić se često koristi. Koristi se za oblikovanje haube, za razbijanje gipsanih zidova i za vraćanje noge stola na njeno mjesto. Međutim, čekić još uvijek nije zadovoljan. Stoga čezne za time da ga se koristi još više. Čekić želi da ga se što više koristi za kuckanje, lomljenje, razbijanje i savijanje. Sve ono što čini ne pruža mu potpuno zadovoljstvo. Ozljede se isto tako gomilaju. Gipsani zid zadao mu je vrlo duboku poderotinu. Ali čekić vjeruje da, kako bi bio istinski zadovoljan, samo mora još više činiti ovo što već čini.

Jednog dana netko uzima čekić i udara njime po čavlu. Odjednom se u njegovoj duši pali svjetlo. Čekić konačno shvaća zašto je stvoren. Stvoren je da bi udarao po čavlima. Sve drugo je lijepo, ali manje bitno. Čekić sad u dubini svoje duše shvaća što je tražio.

Mi smo stvoreni na Božju sliku, kako bismo ga poznavali. Jedino će poznavanje Boga konačno ispuniti našu dušu. Dok ne upoznamo Boga, možda ćemo doživjeti mnogo divnih stvari, ali još uvijek nećemo udariti čavao. Možda smo služili u plemenite svrhe, ali ne za onu svrhu radi koje smo stvoreni, ne za onu u kojoj ćemo naći najveće ispunjenje. Evo što je sv. Augustin rekao o tome: „Načinio si nas, Bože, za sebe, i naša su srca nemirna dok ne nađu spokoj u tebi.“

Poznavanje Boga jedino je što može utažiti čežnju vaše duše. Isus Krist je rekao: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada“. Dok god ne upoznamo Boga, živjet ćemo gladni i žedni. Nastojimo utažiti svoju glad i žeđ „ispijanjem“ i „jedenjem“ raznih stvari, ali bez uspjeha.

Mi smo poput čekića. Ne znamo kako ispuniti prazninu u sebi, niti kako postići ispunjenje u životu. Corrie Ten Boom čak je i u nacističkom zatvoreničkom logoru znala da joj je Bog potpuno dovoljan: „Temelj naše sreće jest u tome što znamo da smo skriveni u Kristu s Bogom. Možemo imati vjere u Božju ljubav… u našu Stijenu koja je snažnija od najcrnje tame“.

Kad ignoriramo Boga, obično tražimo ispunjenje u drugim stvarima, ali opet nikad nismo zadovoljni. Sve više „jedemo“ i „pijemo“ pogrešne stvari, uvjereni da je to rješenje našeg problema, međutim nikad nismo potpuno zadovoljni.

Naša najveća želja jest poznavati Boga, ostvariti odnos s Bogom. Zašto? Zato što smo tako stvoreni. Jeste li vi već udarili po čavlu?